Svetlost ispod vrata
Stvaranje
kao tuđim očima gledam kako
drhteći od dodira svih i svačijih noktiju u ovoj noći
zubima ostavlja beskonačan trag
na mojim nikad započetim stihovima
ne dajući mi pritom nimalo povoda
da se prekriven mrakom hotelskog jutra
zbog vređanja mog nameravanog stvaranja bunim
jer ti bedni stihovi
bez njenih ugriza
ni kao namera ne bi postojali
dok smo bili na Kubi napravio sam kostur
posle smo vajali tkivo do prerano navijenog sata
par sati vožnje koji će nas razdvajati
došlo je odmah zatim
Bez razumevanja
sa kaputom nemarno navučenim
na sve trenutke neprospavane noći
i sa podignutim treznim okovratnikom od jutarnje magle
na stanici podzemne železnice
na podu nepoznate sobe
u sazvežđu iza Irske i Australije
pored Temze
pratim kako
gaseći gutljajima vode misli na zajedničke
porcije tek procvetalog ludila
sa nejasnom setom, ali odlučno
iskoračuje možda zauvek
iz mog čistog , naivnog i nestvarnog vagona
u smog svakodnevnice
noseći me poput herbarijuma iz detinjstva
u uglu nekog potpuno novog osmeha
koji će drugi primećivati
sa oduševljenjem, čuđenjem ili zavišću
i bez razumevanja
Vrata
na čijim ćeš se teškim vratima
pognute glave u poluiskoraku ka tami hodnika
zadržati sekund duže čekajući
odgovor na nesigurnim prstom pritisnuto zvono
i sa skromnim koferom više u ruci nego na podu
sećajući se da sam baš tako i ja
koji sam sada daleko
ali uvek tu u uglu tvoga oka
pre nekoliko godina
isti sekund doživeo pred tvojim vratima
kada sam
iako providan kao tvoja spavaćica koja je
zaslepila hodnik do zagušljivog lifta
bio dočekan osmehom utehe
i danima strpljivog razumevanja
koje sam tako lako propustio
kroz lažljive prste
da li će se otvoriti
pre nego što pobegne suza i nestaneš
da li ću se oproštajem sudbine
iza njih i na vreme
naći ja
Još jedna noć
još jednu sam noć
sa poznatim stolovima i nepoznatim ljudima
do zore
pažljivo skupljao hrabrost
da bojama dana operem
godinama od stvarnosti isprljane oči
i ugledam te čarobnu
u masi Pikadilija
na klupi Stenli parka
ispred katedrale Metropolitan
kako se razdragano osmehuješ
čekajući da ti priđem
i dodirnem te
dok ustajem
ustreptalo mi srce šakama gužva vreme
valja se poći kući
Susret
iskorakom iz lažljive jeseni
moje višedomske, potočne i perjane svakodnevnice,
krišom izgovarane usputnim vlažnim zidovima
i ispuštane u kutije prosjaka,
naiđoh na borove šume plavokosu zaravan
sa hladnim izvorom.
i od tada pijem tvoj drhtav glas
što nosi
lađe iz Lisabona pune tople svetlosti,
setne muzike, dubina preplovljenih slika
i mirisa negovanih reči,
što nosi
blage dodire sutona i nemir.
dok se tvoji osmesi zauvek poigravaju
mojim otkucajima,
brojim kapi prve zajedničke kiše.
Samo kao odgovor... ništa više...
istina o veličini
u avgustovskoj noći punoj drhtaja
otrgnutog dugmeta
(rekla si da je maleno)
postaje jasna onog trenutka
kada ga prišivenog za srce
mislima o mojim rukama
na tvojoj haljini
pokušaš vratiti na njegovo mesto
nesrazmer sa namenjenim
mu otvorom
učiniće da se iznenađena upitaš
gde sam
i zašto nisam kraj tebe
Bebe lahora
mostovi preko kojih se
ni vetrovi ne usuđuju
da pređu
sada su deo
jutarnjim vinom umivenog
potkrovlja, nameštenog stola
i tople posteljine
u kojima između njihovih
slabih stubova protiču
bujice stihova, pogleda i dodira
igrajući se samim postojanjem
građevina koje ih sve umornije
opkoračuju
ipak
neki vetrovi vole
baš takve mostove
I ti meni
i tvoj pozdrav kad si izašla iz autobusa
i tvoje "i?"
oči
i piškenje u orlu, topla čokolada
i kukuruz na pici
i skretanje sa autoputa zbog piva
tvoji poljupci u vožnji
dodavanje limenke jedno drugom
tvoja čudnovata aura dok se izuvena vrtiš i skakućeš po sedištu
moj i mir i nemir srca koji se smenjuju sa otkucajima
nikad milija dosadna ravnica
nebo koje ne uspevam da sagledam zbog rupa na putu
ti, ti, ti, ti
sedenje na radijatoru hotelske sobe
poljupci, svaki drugačiji, kao deca kad prave balone od pene
tela
drhtaji, uvek ti drhtaji od kojih mi stomak sad reaguje
kao godinama na vekiju posle najgoreg pijanstva, samo lepše, lepše
jutarnje ćao jedno drugom
osmeh
gle, gledamo se u oči
vodimo ljubav
ogromni smo
pa šetnja po ulicama, malim, čistim, toplim
da, secesiju si mi objašnjavala
vidiš, linije na stubovima
pa vino, neki orli smuđ, divni, u sibirskoj kolibi
pravimo mrak na televizoru
tiho hihotanje
razbacana ćebad
pre toga traženje piva po celom gradu
pa ljudi, znate li vi šta je limenka
kaucija na kraju, nema veze
grickamo soju u krevetu, kao da su za nas izabrali muziku
možda će zauvek ostati naša
svenamenski broj devet na hotelskom telefonu
samo šest devet tri za upravnika
želja da se čita poezija, da se čudi priči
pobeđuješ me u igri ko će koga brže skinuti
kako si meka
vodim te do jutra
tamo čistimo srebrnog letača
kako ga samo čistimo
gazimo sneg, suv je kao prašina
hodaš unatraške i smeješ se
veje
na putu čarolija
vetar izgovara bajku goneći
sneg da klizi asfaltom kao reka, brzak, drina
gledamo se - ne ovo nije moguće
ovo je samo zbog nas
sve je samo zbog nas
i mi smo samo zbog nas
ljubimo se na stanici
ne, ne rastajemo se iako neko odlazi, a neko ostaje
smejemo se, suze u grlu
slatke kao pekmez od višanja koji smo doručkovali
i ti meni
i ti meni
Uskoro je tako daleko
***
taj naš vetar
išiban granama vrbe
izmučen, preplašen
zvukovima koje sam stvara
ta haljina
od pre nekoliko trenutaka
bez dugmeta
skrivenog u travi ispod klupe
ta tvoja vrteška
i zapenjena usta konja
na oblaku iznad nas
Sećanje na izložbu
dok me udaljavanje prepoznavalo
brisanjem detalja,
zaboravom
i nemogućnošću dodira,
žene bez bradavica
pod zamirućim svetlom osušenih boja
što pravi bore
plakale su,
uokvirene i nepomično
verne platnu,
tuđim suzama stranca
koji sam bio
Fragmenti praznine
kad ustanem pre sna
snen od dugog putovanja
gorak
gledajući,
prljav
prazan
i sit,
da se objasnim
pre umivanja
da go legnem na postavljen sto
da nahranim
da trgnem
probudim
da zgadim
začudim
nasmejem
uplašim
da ćutim
da ćutim
da ćutim
da me nežno obuku i odvedu
neke tople oči
Nestajanja
neupražnjen ples
plazi se senkama sa zida najvišeg totema
dok se ponoćne oči
privikavaju na toplu
boju sukrvice što se
razliva iz središta vatre.
negde mnogo dalje
u nečijim rukama
zamirisa nagoveštaj
pri pokretu ka kormilu.
pod nečijim će rukama
plug zaorati more...
šaman zadnji put priča narodu
pre nego što zbaci sve sa sebe
i zapliva ka brazdi među zvezdama.
pipam posteljinu
i znam
da ni ti nisi više tu.
Iščekivanje
pa kad poželiš
da drhtavim prstima,
obuzeta nevericom i zanosom,
dodirneš pahuljast, beo sloj vremena
na suštastveno crnom laku
našeg klavira
prisećajući se
svojom složenom lepotom zastrašujućih
melodija
koje smo ranjivo čulnim telima
na njemu tako lako
komponovali
znaj
da te on čeka
uporno
u mojim očima
Početak i kraj
reka osluškuje vetar.
plutajuće ptice ju čine odviše pitomom
i samo je iznenadni oblaci mogu spasiti
od smrti
u tek rođenoj suzi tvoga oka.
Na dohvat očiju
odabrane knjige u kesi na podu
spremne da me slede kada pođem.
civilizacija obešena o radijatorsku cev
(odela i kravate, pripremljen kaput)
uvek na dohvat očiju, nikad u njima.
u njima obrisi neke obične šišarke,
usput pokupljene.
vetar traži pukotinu u glatkoj ravni prozora.
neuramljena fotografija krošnje.
ne razaznajem jasno listove,
ali mi lako pune stomak.
razmeštam reči po papiru.
mirim se prazno sa navikom nepričanja.
Rešenje
savladaću namere
zaturiti ideje
izgaziti odluke
razlupati planove
zaglušiti savete
prekinuti razmišljanja
okrenuti se od očiglednog
preći preko normalnog
udaljiti se od očekivanog
izbrisati nedoumice
izbaciti strahove
izdati grč
iseći navike
spaliti strasti
ostaću samo da zaustavljenog daha
titram
***
kroz tvoj otvoren prozor
u Moskvi
na moja raširena platna
u praznoj londonskoj sobi
pao je
jutarnji sneg,
kap mleka
i mrvice hleba
od doručka
čekaću jos neko vreme
miris posteljine
***
znam da si ušla.
ne pomeram se.
ne dišem.
sporo
pažljivo
obilaziš meni najudaljenije uglove
tebi uvek i iznova
nedovoljno poznatog prostora oko mene.
osećam
brojim otkucajima
tvoje strpljenje.
tvoj nevin ritual izazivanja treme.
čula na grnčarskom točku
tišina
dah na koži
vrtlog
pa stepa, stepa, stepa
pa zvezde
***
tišina ima zelenu utrobu
i na njoj spore oči bez zenica
šta ostaje kada naučiš tišinu?
ne idi,
kiša će,
zar ne čuješ?
***
hajde da sagradimo kuću
sa zidovima od obojenih oblutaka
neke reke iz detinjstva,
sa prozorima na Gibraltaru
i snegom Sibira na krovu
hajde da sagradimo kuću
sa tepisima od stihova
i lusterima od sitnih, svetlucavih
slika što zvone na dodir običnog daha
hajde da ugradimo u kuću
sva naša šaputanja
i poglede,
sva putovanja do Neptuna,
svu neopipljivu grnčariju izvajanu
isprepletenim rukama,
sve pobegle, nasmejane misli,
so, vino,
ikonu i tamjan
hajde da sagradimo kuću
kuće radi,
uzmemo se za ruke
i odemo
osvrćući se povremeno
sa setom
***
naći ćemo školjku za sebe
odbačenu, praznu,
sa borama od ljudskih ruku,
strpljivu u svojoj tišini
opraćemo ju bistrim, toplim
pokretima reči,
udahnuti joj šum zaliva
i izgubiti se u njenoj dubini
sa prvim snažnijim talasom
biće nam dobra
***
i ne samo to
ponekad su šuplje
i ne mirišu uopšte
tamo gde završava put
nestaju zaboravljene
u tami nečijeg džepa
zašto ih zoveš zvezdama?
***
sutra ćemo isušiti reku
sve glave pognute
svi dlanovi skriveni
ne gledamo se
kad dođem kući
uzeću kist
i do sutra slikati
ne dotičući platno
u blatu korita
zvezde
***
noć između mog i tvog tela
neposlušan uzdah je munja
što proseca daljinu
***
panično skupljaš zastore
ni da proviriš
vidim ti grč vena na rukama
vidim ti inje od znoja na koži
vidim ti drhtaj usne
vidim ti nemiran dah
vidim ti kapke-stražare
što ziđu bedem željnim očima
vidim ti gole misli
***
i dok gledaš negde daleko kroz mene
niz naša orošena stakla krenuće kap
U vetrovima miris kuće
Nije te dugo bilo
i pre nego što se nasmejem,
ostajem zbunjen zavesama
koje najzad plaze po podu
Čovek bez naslova
plaća piće ženi debelih obrva
u dnu mog novog vagon restorana
nije važno za prosuti pepeo
za zgužvanu kravatu
pod stolom naprslu čašu
i otmene goste sa pogledima
nije važno što
plaća piće mojoj ženi
ni što ga nije odbila
nije važno za ruke
i što se smeje preglasno
nije važan ni naslov
jer da je važan meni bio bi i njoj
svakako je ipak nedopustivo
izaći iz kuće (moje kuće)
neuređenih obrva
(mis Tiberi nije imala slobodan dan)
Na dnu galerije
čekam zvukove
dok me preplašenih lica
tresu za ramena
Opevanje saveta koji nije izazvao efekat
Kad krotiš veliku reku
paziš na dve stvari;
svoju glavu i njeno dostojanstvo
Danas smo jeli Dnevnik
Možda je to samo priča
kaže mi prijatelj
pa na završenu sliku baci boju
Nisam sam
imam noć na iglama
proleće na oznojenim dlanovima
sa trulim lišćem još od jesenas
pod maskom prašine mesečinu
i zatvorena vrata
Danas pravim ulicu
danas pravim ulicu
pola sata hoda otprilike
smestiću ju
u severnu Italiju
negde između Merana i Tirana
probaću sve ručno
možda čak prokopam neki tunel
zgrade me malo muče
ali imam drugaricu - završila arhitekturu
ona jako lepo piše
U struji
duboko ispod površine
među nemirnim travama
i očima riba
moje uspomene kao izgubljeno sidro
Dok čekam
dok čekam
ništa drugo i ne radim
Kada Apdajk jede jabuku
kada Apdajk jede jabuku
čini to krajnje temeljito
sladeći se na kraju jednako
košticama i peteljkom
kao i svim prethodnim
ravnodušno jednako
borim se protiv svih
nadolazećih praznina
primećujete li?
Bol
tako ga ponekad vidim
sa one iste terase
kako niče na horizontu
Prisustvo
ne, naprotiv
na izlasku iz stanice
prozori autobusa postaju
ogledala
čiji nas odbljesci bolno oslepljuju
kroz sećanja
Gubljenje obrisa
kada me ugledaš
ugazi u moj pogled
bučno i duboko
pitah li te - znaš li
da ovde jedu oči?
čini mi se da te zaista trebam
dok se vraćam sa punih ulica
pokraden sam
odsutan
Sledi pogled
slikam običnim rečima
dodir ruku
na putu
ka jabuci paloj sa stola
Londonske cevi
tek kada smo završili
sa kopanjem
shvatih
da smo krivi
što će se neki vetrovi roditi
odživeti svoje i umreti
ne izašavši nikad
iz utrobe zemlje
Nekada
popodne bi se provodilo za stolom.
plamen sveće prati tok razgovora,
a škripa poda donosi miris
kuvane rakije
i kolača.
Nisam tu
nisam tu.
bar ne još neko vreme.
neko duže vreme.
neko vreme između ili pre.
nikako posle.
Ali šta zaista uraditi
nije dovoljno gledati niz ulicu.
ne menjati izraz lica
dok ti pričaju.
ne odgovarati dok menjaju
izraz lica.
dok odlaze.
odmahuju rukom.
zaboravljaju.
***
ja samo pravim neke lađe
i u njima čuvam svoje reke
od mora
***
u raznim sam pričama
mnogo lošeg papira
miris olova
komadi prašine
vetar razbacuje reči
prsti im menjaju smisao
samo račun ostaje isti
***
kudikamo će biti jednostavnije
vratiti se istim putem nazad,
pomislih dok gledam mesec
kako luta među zvezdama.